in

ANA KOTUR-ERKIĆ: 14 VELIKIH GODINA OTKAD SAM POČELA SEBE TRAŽITI MIMO KALUPA

Postoje dani kad se rodiš jer je došlo vrijeme za to, a postoje dani kad postajanjem rađaš svo vrijeme svijeta za ono što možeš biti.

Stigla sam u pubertet, kakvog se sjećam i tih dana prije četrnaest godina. Uvijek je tu nekoliko ljudi i stvari koje vrijedi zapamtiti…

Jedna velika žena, koja moje mogućnosti i nemogućnosti nije štedila, da bi od mene napravila bar ovo što sam danas, ako ne i više, istraživala je šta možemo bolje.
Jedan veliki čovjek, koji nije htio sa mnom, željnom informacije gdje se krije čarobni lijek za moj nepravilan hod, kojim će štapićem ispraviti moju ruku ili kako ću dobiti oko koje će gledati kao kao Marisol svog voljenog a ne žaba na listu lokvanja, proći detalje, već je, kao surovi profesionalac i najmekši čovjek kojeg upoznah, tražio moju mamu da joj kaže:

“Obećavam da, ako ne uspijemo bolje, neće biti gore!”

Meni je to bilo dovoljno da smislim scenario najunosnijih holivudskih filmova, da ću poslije mjesec i po u gipsu ustati u maniru diva i osvojiti svijet svojom pravilnošću, onom ukalupljenom.

Mjesec i po dana do momenta od kojeg je počinjalo sve iz početka izgledalo je tako što sam sama bila u stanu s gipsom preko cijele noge, što mi je pola komšiluka išlo u prodavnicu, što sam izribala sve prozore, što sam naučila praviti mamina tri kolača i što sam malo-malo imala društvo u stanu.

Onda su došla kolica, jer nakon izlaska iz gipsa ne smiješ stati na nogu osjetljivu poput onih bambijevih na ledu. U tom trenutku nisam vjerovala da neće biti gore i dobro sam zapamtila sažaljenje kojim su me prolaznici na zajedničkom mjestu borbe i rehabilitacije obasipali. Težak je to bio pubertet, oivičen etiketom. Doktoru sam oprostila tek kad smo se sreli u kafani, kad se nasmijao vidjevši me u onom običnom pubertetu, s društvom, u redovnom životu…

I rasla sam, do ovog puberteta, u kojem još uvijek povremeno ispitujem mogućnosti i nosim se sa svijetom kakav jeste, sanjajući kakav može biti.

Top movie nisam dobila, ali ništa nisam ni izgubila. Došao je ruski roman ispitivanja karaktera, stvaranja ličnosti kojom ćeš se ponositi, neokovane hladnoćom moranja i reda, s dobrom trasom za dalje.

Roditi se možeš svaki dan, jer se došao trenutak za to, ali dan kad si počinjao da se nosiš sa svim onim što nisi i jesi, ipak je rođendan koji s ponosom slaviš.

Banjalučanka Ana Kotur (27) dobitnica je priznanja Ujedinjenih nacija (UN) za društveni angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom u BiH.

foto: Nezavisne novine

Priznanje je dobila u okviru završnih aktivnosti platforme “Dijalog za budućnost”, odnosno konkursa “Razlike inspirišu”, čija je svrha bila podići svijest o važnosti kulture dijaloga.

Ana Kotur-Erkić

Written by Ana Kotur-Erkić

Ana Kotur-Erkić je žena, drugačija, supruga, sestra i kćerka. Diplomirala je pravo, ali se najviše bavi izvještavanjem o ljudskim pravima osoba s invaliditetom kao novinarka, blogerica i aktivistica. Dobitnica je četiri nagrade UN agencija u BiH, novinarske nagrade Srđan Aleksić i nagrade grada Banja Luka. Živi i radi na relaciji Banja Luka – Brčko.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu PravaŽena.com krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@pravazena.com Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal PravaŽena.com nema obavezu postupiti po istim.