in

ANA KOTUR-ERKIĆ: FREELANCING NIJE SERIJSKA PROIZVODNJA SADRŽAJA

Ana Kotur – Erkić je aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica, novinarka i freelancer koja živi i radi na relaciji Banja Luka – Brčko. Dobitnica je sedam nagrada UN agencija u BiH, novinarske nagrade Srđan Aleksić i nagrade grada Banja Luka. Unatoč preprekama i predrasudama s kojima se, kao osoba s invaliditetom koja živi i radi u Bosni i Hercegovini, susreće, Ana je iznimno aktivna i, baš zbog toga, čini se idealan sugovornik za temu “slobodnjaka” ili freelancera, jer se bori na nekoliko ozbiljnih frontova. Priča, piše i radi na sadržajima u kojima se svaki građanin i građanka mogu prepoznati i sa kojim se mogu positovijetiti, dajući snažan doprinos motivaciji običnih građana u borbi za drugog i drugačijeg.

“Različitost jeste bogatstvo, ali samo kad joj priđemo iz korektnog ugla”, kaže Ana.

  • Neumorna si borkinja za jednakopravnost osoba s invaliditetom u društvu, što je zajednica, čini se, prepoznala, jer si dobitnica brojnih nagrada civilnog društva. No, ti danas radiš kao freelancer. Kako, zapravo, povezuješ aktivizam i freelancing i kako je došlo do toga da si, kao diplomirana pravnica, u vodama „slobodnjaka“?

Poprilično davno, krajem 2013., kad sam već uveliko planirala spremanje zadnjih ispita, pojavio se oglas za posao u Projektu IN, jednom od do sad najvećih projekata analize primjene UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u BiH, u okviru kojeg je pokrenut portal ukljuci.in. Trik u oglasu je bio – tražili su osobu s invaliditetom s nešto novinarskog iskustva. Tu sam sastavila se ono što sam po školskim i fakultetskim novinama pisala  i avantura je mogla da počne!
Inače, projekt  IN je moj jedini radni staž, sve ostalo sam i po završetku fakulteta volontirala ili radila po ugovoru o djelu. Na momente sam se pitala da li sam, možda, pogriješila u izboru zanimanja i da li bih bolje prošla da sam završila novinarstvo ili političke nauke, ali vrijeme nekako slaže kockice u još uvijek dobro balansiram između zanimanja, okolnosti i opredjeljenja.

A budimo potpuno realni, bez da osjetiš na svojoj koži neku vrstu ako ne baš diskriminacije, onda bar marginalizacije, teško da ćeš ikad otići u aktivizam. Sa druge strane, kad od rođenja živiš i odrastaš sa takvom situacijom, neminovno je da se konstantno moraš boriti, za nešto bolje jučer, danas i sutra. I taj ciklus non stop počinje iznova, sa svakom novom životnom situacijom. Kad se ubace aktivizam i freelancing u recept, jer se boljim u ovom društvu bave samo ljudi kao individue, a ne i sistem, nastaje ovo što živim, ne samo radim.

  • Freelancer si, a lista tvojih aktivnosti djeluje kao nesagledivo dugačka. Kako, zapravo, izgleda tvoj radni dan?

Ono što svi oni koji su izvan projektnih ciklusa NVO i freelancinga ne znaju, jeste da mi imamo etape u življenju. Jedna etapa je kad je projekt, odnosno aktivnosti u punom jeku, i kad sam na sto strana, pokušavajući da od sebe izvučem maksimum i malo više, bez obzira na posljedice koje to po mene ostavlja. To su oni dani seminara kad sam dežurna babaroga jer nemam dlake na jezik, dani neumornog pisanja tekstova, kad dnevno nastaju jedan ili dva teksta ili sam u potrazi za njima, borba između ‘ovo radim i to moram da završim’ i ‘ovo živim i ovo ne smijem da zaboravim’. Tih dana je jako teško balansirati, jer se od mene očekuje da sam na različitim stranama BiH, a meni organizam i tempo koji mogu podnijeti diktiraju kontinuitet i rutinu kuće. Najviše ispašta moja porodica – kako roditelji kojima je odavno jedini način da u tim trenucima budu prisutni telefonska slušalica, tako i muž koji me u svoje slobodno i potpuno zasluženo vrijeme bez posla prati, asistira i pomaže. Najgore je bilo kad sam shvatila da tu ispašta i ćuko kojeg smo nabavili, i bio mi je odličan parametar koliko taj tempo neće moći da prođe kad bude djece. Kažu da je se stvar dobre organizacije kad imaš more obaveza, ali ja tu dobru organizaciju ne otkrih jer je, kako iskusih, u freelance načinu života – nemoguća.

U drugoj etapi, kad se projektni ciklus završi, počinje nestajanje u svakodnevnici, na način da pokušavam nadoknaditi sve što propustim tokom projekata: odmor, obične stvari poput kuhanja, peglanja, kafa s prijateljima, šetnje, vježbi i rehabilitacije kojoj u trci nemam kad da se posvetim (ili ćeš raditi i možda uspjeti da preživljavaš ili ćeš imati ok fizičko stanje, ne može oboje!). Ima tu dosta i preispitivanja jer sve, nakon suludog tempa, djeluje kao totalna neaktivnost i uvod u depresiju, ali zasad dobro izdržavam i ja i svi oko mene.

  • Misliš li da je moguće radni vijek provesti bez vezivanja radnim vremenom „od 9 do 5“ u Bosni i Hercegovini?

Tempo bez radnog vremena je bukvalno moguć samo u fazi života koja nosi mnogo energije, želje za dokazivanjem, potrebu za promjenom i neovisnost, kako sopstvenu, tako i drugih oko tebe. Porodica je izazov u tome, vezivanje za bilo koga ili bilo šta je ogromna stavka i odgovornost prema sebi nekad presudi da tempo mora na manji broj obrtaja. Zavisno od onog kakav je svako od nas, ta faza traje kraće ili duže i nema pravila, kao ni sve ostalo u slobodi rada na onome što voliš i smatraš bitnim.

  • Kako vidiš scenu freelancera u BiH?

Prvo – užasno je neuređena i nalazi se u svim rupama dobrog odgoja, kvalitetne regulative i odličnih svjetonazora, u većini slučajeva. Nedostaje joj ozbiljan pristup od strane samih freelancera, kako bi svoj rad i zalaganje zaštitili od krađe, kopiranja, zloupotrebe.

Drugo, ovisi o finansiranju ‘ sa strane’, odnosno onoga što dijeli sa  BIH, interes drugih za nešto u vezi sa nama – bilo da je to istorijski aspekt, prirodno bogatstvo, ljudi, perspektiva. Samim tim, u najvećem dijelu nije održiva.

Treće, iznjedrila je nekoliko fenomenalnih ljudi koji su sve ono što ih tjeralo da budu ljudi kad im nijedna okolnost ne ide na ruku i s vjetrom u leđa pretvorili u vrijednost više za sve nas. Sve nešto vjerujem da čitavu scenu održavaju upravo ljudi, ma kako sve ostalo ne funkcionisalo.

  • Šta su prednosti, a šta su – po tvom mišljenju – izazovi ovakvog rada?

Prednost je sloboda – mišljenja, rada, bivstvovanja, kakvu nijedan redovan posao ne može da ti pruži. Nema opcije da smetaš šefu, jer si svoj šef samo ti, možeš zasmetati svima ostalima, ali zato što i iskaćeš iz kalupa nisu u kalupu sa svima, vidiš i spoznaš mnogo više nego što bi to bilo u redovnim životnim okolnostima recepta po kojem dobra djeca dobiju nagradu kad porastu u dobre ljude i sve se mjeri po zaslugama.

Izazova je more – pronalazak izvora finansiranja, trajanje radnog ciklusa, mogućnost da postigneš sve što želiš ili što tražiš/se traži od onog što imaš i realno je moguće, nemogućnost kloniranja kad ti zatreba jer ne možeš i vjerovatno nećeš moći da se napraviš u nekoliko verzija (i jedna je taman, iako još nisi ubijeđena u to), izdržavanje i trajanje, jer si ljudsko biće.

Meni recimo, postoji čitav jedan set stvari koje su mi dodatni izazovi, od printanja dokumenata jer opremu nemam kod kuće pa ganjam gdje je najbliže, do organizovanja prevoza i asistencije, pogotovo u zimskim uslovima, kad je opasno da ne pazim na sebe, jer povreda uvijek bude teža od prevencije. U posljednje vrijeme, to znači i zahtjev za pristupačnošću, jer se dosta teško krećem, pa mi i lokacije moraju bar dijelom biti pristupačne.

  • Da li honorarima „popunjavaš kućni budget“ ili si zapravo finansijski samostalna od ovakvog rada?

Samostalnost zahvaljujući radu sanjam kao dijete novogodišnji poklon. U mom slučaju, daleko sam od količine pisanja koja bi donijela prosječan prihod na redovnom nivou, jer je sve što je preko mjere kvalitetnog loše i po sadržaju i po cilj koji želim postići. Takođe, imam dodatne troškove vezano sa resursima koje moram stvoriti u asistenciji, prevozu, organizaciji svega onoga što ne mogu samostalno, još uvijek ne mogu samostalno ili su sve manji izgledi da ću još dugo moći to samostalno.

Život freelancera s invaliditetom je nešto što samo po sebi mora nadoknađivati sve što u ovoj zemlji nije uređeno na dva polja: bivanja slobodnom i življenja, ne preživljavanja s invaliditetom, tako da u konačnici – nema puno toga za zaštekati, jer se često nema šta ni preliti.

  • Porezi na dohodak freelancera: šta je tvoje mišljenje o ovoj temi? Da li freelanceri koji ostvaruju ugovore izvan BiH trebaju plaćati poreze u zemlji, šta misliš o retroaktivnim porezima i koliko freelanceri imaju podršku zvaničnih institucija?

Porezi i svi drugi nameti u ovoj zemlji imaju tendenciju samo da otežaju onome kome je već dovoljno ‘do guše’, a da olakšaju onima kojima je već prilično lako. Što se tiče ugovora van BiH, pošto je jedini trud ove zemlje da ljude otjera odavde, a to nije dovoljno ni za početi potragu za poslom, jer i to moraš sama, ne vidim zašto bi država od toga profitirala, jer je to baš ta situacija – država bi dobila porez na to što posla u njoj, ni kad ga sama stvaraš, nema dovoljno. Sa druge strane, svaka pametna država ljude kojih nema dovoljno ili koji svoj posao rade iznadprosječno, bez obzira da li su joj državljani ili ne, ukoliko joj trebaju. I tu priča o porezu pada u vodu.

Kad čujem riječ retroaktivno, u meni proradi onaj mali činovnik koji u podrumskoj kancelariji lupa pečate veličine pola stranice, s natpisom ‘Odbijeno!’, budući da ne postoji nijedan pravni princip, pravilo, osnov i postupak da opravda nešto što država nije blagovremeno propisala, javno obznanila i usmjerila u opšte dobro, onda je naknadno ‘malo’ ušla u minus zbog sjajne haljine, što joj troškove nikako nije smanjilo već samo povećalo, pa je kao maćeha uposlila Pepeljuge da joj na brzinu nešto zarade u pepelu.

  • S kim najčešće radiš, koju vrstu poslova i kako dolaziš do ugovora?

Najčešće radim sa alternativnim medijima, medijima i medijskim profesionalcima koji granicu etike, javnog dobra i informacije koja je javnosti potrebna stavljaju u kontekst dobrobiti i ljudskih prava. Ima tu nekoliko medija, ali je Fondacija Mediacentar uvijek bila i biće polazna tačka. Vezana sam za projekte na koje mediji apliciraju, pišem dosta i za NVO sektor u dijelovima rada koji se tiču osoba s invaliditetom, a tu je i saradnja sa UN agencijama, koja je počela baš od alternativnog pisanja. I tu je pitanje teme i dijela projekata koji se bave manjinskim i marginalizovanim grupama.

  • Ako bi mogla birati između jednog, zvaničnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa svim što takav ugovor prati i posla/poslova i načina na koji to sada radiš, za šta bi se odlučila?

Jedino na šta u ovom trenutku pomišljam – ugovor na neodređeno vrijeme dolazi u obzir samo ako mogu da praktikujem sve ono što sam zahvaljujući freelancingu postala, naučila i napravila – dakle jedino i isključivo u oblasti ljudskih prava i uskostručnog rada na poboljšanju položaja malog čovjeka u BiH. I tu ne vidim samo ja mogućnost, već baš svi koji me bolje poznaju, jer sam u te teme ušla duboko, dugo se bavim njima, prosto – logičan je slijed.

Sve drugo – uključujući i maratonsko ponavljanje i pečatiranje uz glasan zvuk, a bez koristi za sve, nije rješenje. Ni za mene, ni za sve ono što sam postigla i napravila, ni za populaciju iz koje dolazim, veliku grupu ljudi koji nisu po mnogo čemu u okvirima etikete prihvatljivosti.

  • Misliš li da postoji dovoljno posla za sve koji se odluče na freelancing?

Posla svakako ima, ali je jako važno da se odradi kvalitetno, da cilj svakog posla bude dobar rezultat i vrijednost više, a ne samo da se ‘završi’. Kvalitet je i ovdje mnogo bitniji od kvantiteta, možda i više jer freelancing nije serijska proizvodnja sadržaja koji svojom prirodom ne može biti serijska stvar, već stvaranje jedinstvenog, dobrog i vanvremenskog u različitim oblastima života.

Najra Krvavac Perišin

Written by Najra Krvavac Perišin

Najra Krvavac Perišin je žena s pravima, mama i prijateljica. Stručnjakinja je za strateško komuniciranje, suvlasnica agencije PReDUZEĆE, kolumnistica i trenerica za javni nastup i uspješnu prezentaciju. Živi i pokušava da više ne radi u Sarajevu.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu PravaŽena.com krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@pravazena.com Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal PravaŽena.com nema obavezu postupiti po istim.