in

CHI: DAJTE MI SREĆU I TO BRZO, MOLIM!

Pročitah danas dva od tri texta Najre u jednom cugu. (onaj treći je bila uvodna riječ i progutala sam ga doslovce u roku od prvih 24h objavljivanja) Rezultat: otvorio mi se cijeli portal želja. Poželjela sam napisati nešto za vas. Poželjela sam čitati jos više knjiga i živjeti u prošlosti gdje je Oliver pjevao o-kad-bi-samo-ljubit-znala, gdje je moda bila dugovječnija, pa bi i neke moje svilene košulje zasigurno uspjele biti poklon mojoj malenoj kada navrši 21 (sad ima dvije i po godine). Trenutno u ormaru imam takve dvije mamine košulje od svile i trenutno me krasi neiskusnih 35 godina. (Matematiku zivota košulja odradite sami)

Čuva mama još nekolicinu sjajnih komada u ormaru i sigurna sam da je zaboravila na iste, jer je, iako osvještena, ponekada i ona jadna izložena čarima “novoga i super prolaznoga”.

xusenru / Pixabay

Nekolicini jednosezonskih stvari, sudbina je predvidljiva. Presrećne ćemo se prošepurit korzom s našim novim komadom i zablistati na kratko, a potom će isti nakon prvog pranja imati nužno trošnu rupicu (pojam koji je modna industrija izmislila, ne bi li jos brže zavrtjela točak potrošnje), dok će nam svila kupiti prašinu po tamnim ćoškovima ormara. Analogno sam pomislila šta se to krije po tamnim ćoškovima moga uma i ima li tamo zaboravljenih sjećanja koje će me dovesti do novih spoznaja? Ujedno do bolje sebe, jer sam poželjela u tom svom portalu želja istovremeno i biti bolja, za sebe, za ćerku, supruga, za mamu koja čuva košulje, za društvo. Želim biti srećnija, održivo i na račun sebe, ne drugih. Istovremeno sam se i zapitala ima li smisla strijemiti boljem, kad svakim danom tonemo u ambis, kulturno, duhovno, emotivno, suštinski? Glavobolja od vina a nigdje aspirina…

Pexels / Pixabay

Gledam juče reklame na nekom poljskom muzičkom kanalu. Puštaju muziku od 60-tih na ovamo, pa sve tematski kroz emisije, uključujući i neke globalne mainstream hitove. Moja malena voli da pleše uz iste i upoznaće Prince-a, Stinga, Tinu Turner, Diane Krall i Michael Jacksona prije Dare Bubamare, Jelene Karleuše i Severine. Ako to nije korak ka sreći, ne znam šta je. Nego ka reklamama: Sprej protiv zadaha u ustima, tablete protiv i za xyz, kreme za lice, mršavljenje, vene na nogama… Sjetim se kod nas u bosni reklama prije dnevnika, situacija ista. Prebacim na neke njemačke kanale i njih muči žgaravica, hemoroidi, višak kila i glavobolja. Popij, nešto, namaži, našpricaj se. Nabavi u apoteci, popravi se, budi lijepa, neka ti miriši iz usta i budi zdrava, mršava i srećna. Muškarcima se očigledno ne diže ni u Poljskoj, ni Bosni, ni Njemačkoj, jer su tablete za potenciju u svakom reklamnom bloku. Ne dovodim u relaciju srećne žene popravljene medikamentima niti “nesrećne” muškarce u lovu za potencijom. Uopšte! Štaviše sumnjam da ne živimo možda u dva paralelna (eventualno digitalna) kosmosa, pa umjesto jedni u drugima, tražimo sreću u sintetičkim tvorevinama (kako u obliku pilula, tako i u obliku onih trošnih krpica).

StockSnap / Pixabay

Šta se to desilo s nama? I obećavši vam više odgovora u prošlom textu, nudim za početak jedan.

Postali smo lažne projekcije fokusirane samo na sebe i svoju beskompromisnu i brzo, brže postignutu sreću. Kao pacovi, koji se pretvaraju u adrenalin džankije u eksperimentima, konstantno pritiskajući dugme koje im daje električni udar, samo da bi doživjeli osjećanje koje stupa na snagu neposredno nakon vrhunca bola. Upravo to toplo zadovoljstvo koje im u talasima preplavi malecko tijelo, vrijedno je i trpljenja trenutka paralizirajućeg bola. Jesmo li i mi isto u nečijem eksperimentu, kad smo u stanju pretrpjeti i prećutati sav bol, tako očigledan, samo da bi prikazali naše prividno perfektne živote i iznuđene osmjehe?

Kopajući dublje, pronalazim da je problem u pojmu sreće. Mučio je cijelu grčku filozofiju, srednji vijek i modernu i evo muči i mene. Oko pojma sreće su se svađali od Artistotela i Demokrita, preko Kanta, pa sve do naučnika danas i naposletku i do nas malenih smrtnika. Jedini zaključak jeste, da do danas nema objašnjenja iste. Tako, da navalite. Svi mogu sreću interpretirati kako hoće. Što me dovodi i do njenog prvog problema: pošto nema jasno definisanu strukturu, kao da ne postoji ili je jednostavno previše, tj kipi na sve strane. Znate za onu: Puno babica, kilava djeca? E, pa tako i sa fortunom: puno interpretacija, kilava sreća.

Free-Photos / Pixabay

Mutirajući kroz istoriju, došli smo do potpune degradacije duhovnog, pa samim tim i sreće. Danas su to kuće, avioni, kamioni, cipelice, štiklice, pomadice, parfemi… Jednom rječju vrlo prolazne stvari, koje se trudimo da ovjekovječimo u savršenim prikazima naših života. Dajte mi sreću i to brzo, molim! Lično smatram da je ovo instant društvo koje živi za elektronske polaroid momente instagrama i snapchata, otišlo dođavola, onog trenutka kada je odlučilo da pobogu, bude trajno srećno. Jednom i za sva vremena srećno.

Nastavak na narednoj strani…

Chi

Written by Chi

Jelena Mikić (Chi) je redovna kolumnistica portala pravazena.com čij rad možete pratiti i na chinspire.com Jelena je dugogodišnja novinarka, blogerica i aktivistica čije publikacije su objavili najprestižniji njemački i austrijski magazini.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu PravaŽena.com krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@pravazena.com Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal PravaŽena.com nema obavezu postupiti po istim.