NAJRA KRVAVAC-PERIŠIN: DEVET DANA SARAJEVA

Sigurna sam da su se u svako vrijeme – od urezivanja slika u zidove pećine, preko pergamenta i pisaćih mašina, pa do današnjih blještavih tipki laptopa – pisali tekstovi o tome kako je nekoć bilo bolje, jače, ljepše, pametnije, kvalitetnije.

Ne pada mi na pamet da budem iznimka.

Mislim, dakle, da je nekada bilo bolje, jače, ljepše, pametnije i kvalitetnije. Slušala se bolja muzika, čitale kvalitetnije knjige (zapravo, čitale se knjige – to je dovoljno), kupovala kvalitetnija garderoba, a baterija Nokije 3310 trajala 12 dana. Sve se danas promijenilo. Slušaju se jalini bratovi i bubini koreliji, čitaju se nijansirane sive i naslovi, sintetika je urezana u genetski kod, a baterija dotraje za dva selfija, jedan lajv i osam lajkova.

No, ono što je ostalo fantastično dobro u posljednje 24 godine je Sarajevo Film Festival. Beskrajno su pretjerani komentari da ni SFF danas nije kao što je nekad bio, da se pretvorio u paradu sujete i sintetičkih haljina i neudobnih cipela na crvenim tepisima i partijima. To je tačno ako SFF promatrate kroz gomilu click bate i mahalaških naslova ko je gdje bio i šta pio, a šta nosio. Znači, nije do SFF-a, nego do onoga što čitate. Je li tako? Naravno da je tako.

Program festivala, svi filmovi, prateće radionice, paneli i „kafe sa…“ su ili jednako ili kvalitetniji nego prije. Kliknite ponekad da informacije o filmovima umjesto na Božinu najnoviju haljinu. Što vi više klikćete, više će ih portali stavljati (ne znam kako bih vam pažljivije saopštila, ali portali žive od kliktanja). Manje sintetike, više filma i bit će nam svima bolje.

U gradu u kojem je u posljednje dvije decenije sistemski uništavana kultura i svi vezani sadržaji, u kojem se radi ubrzana nacionalizacija kolektivne memorije, u kojem propadaju kino-dvorane i otkazuju se baletni spektakli, u kojem se nove generacije podižu na muzici jalinih bradatih bratova i bubinih korelija – SFF stoji postojano kano klisurina i svake je godine bolji, jači, ljepši, pametniji i kvalitetniji. Vidjela sam rijeke ljudi koji su se slile u grad da budu dio atmosfere. Znam za slučajeve kada su se stranci, koji su prvi put vidjeli Sarajevo za vrijeme festivala, preseljavali u Sarajevo iz nekih krasno uređenih i normalnih zemalja.

Zato jer Sarajevo, hajde da budemo iskreni, ovih devet dana u godini prestane da bude trgovačka, otužna kasaba s*ebane infrastrukture nadomak centara poput Zagreba i Beograda. Skine sintetiku i nabaci najfiniju svilu, izbriše nacrtane a stavi svoje obrve i pred svijet iznese čisto i umiveno lice kulturne Meke i Medine regiona (svaka sličnost ove metafore sa redovnim stanjem u Sarajevu nije slučajna), multikulturalnog giganta nepre*ebivog šarma i fantastičnog duha.

Pod uslovom, dabome, da niste u gradu da biste vidjeli Božinu najnoviju haljinu, nego pogledali film, pa otišli na koncert. Urbanov, recimo, umjesto jalinih bratova i bubinih korelija.

Kontate? Do nas je.

Ekipi SFF-a želim još jedan fantastičan festival, i da slome nogu svaku noć narednih 9 dana.
A nama? Nama želim bolju pamet.