Ševala Lala Hodžić
Kada sam 26. jula 2005. godine doručkovala sa mamom, sestrom i rodicom i izvodila svoje svakodnevne šale, nisam ni slutila da će to biti dan koji će promijeniti cijeli moj život.
Mama je taj dan napravila doručak, a nas tri smo se vrijedno spremale za odlazak na kafu i bazen, budući da je to bio ljetni raspust a meni tek 16 godina. Često čovjek misli da je njegova nevolja i životno iskušenje najveće, a onda vidiš da ima i gore. Svjesna sam da mi je taj dan promijenio cijeli moj tinejdžerski život i komplentno dotadašnje razmišljanje o životu. Ali znate šta? Itekako sam zahvalna na tome.
Nakon što smo sjele da doručkujemo, počela sam osjećati prve promjene na sebi. Časa čaja koju je mama pripremila nisam mogla da podignem sa desnom rukom. Međutim, kao ni meni, ni ljudima oko mene stvari se nisu činile toliko ozbiljne, sve do momenta kada sam počela da izgovaram pogrešne riječi. Svako ko je imao bilo koga u porodici sa moždanim udarom zna o čemu pričam. Sasvim sam bila svjesna šta želim da kažem ,ali umjesto riječi „glava“ i sl. iz mojih usta je izlazila riječ „kafa“ i sl.
Sve se odvijalo tako brzo da je isto tako brzo djelovanje moje majke i oca bilo neophodno. Krenuli smo do jednog divnog doktora koji je trebao da mi uradi EEG glave kako bi vidjeli šta se dešava. Pri izlasku iz kuće, sestra i rodica su kroz plač rekle „čekamo te da idemo na bazen“.
Dok smo stigli kod doktora osjećala sam blago trnjenje desne ruke. Kada smo stigli kod doktora, u žurbi je uradio EEG snimak glave, te zabrinuto rekao mami „odmah je vodite u kliniku“. Međutim, pri izlasku iz ordinacije, dolazi do oduzetosti desne noge i oduzetosti desne strane lica.
Perioda od ordinacije, do sutrašnjeg dana buđenja na klinici se sjećam samo kroz maglu.
Rado bih vam u detalje napisala svaki trenutak dok sam bila bez svjesti, jer je upravo to trenutak prekrenice u mom životu, ali neka to ostane za sada neizrečeno.
Budim se. U sobi je mrak. Pored mene sa desne strane otac, sa lijeve majka. Ne mogu pričati. Ne mogu ruku pomjerati a ni nogu. Šok.
Ono što sam kroz cijeli period oporavka shvatila jeste, da niti strani koja boluje, niti strani koja se brine o bolesniku nije lako. Mislim da je jako teško shvatiti ljude koji su oboljeli od moždanog udara. Ja ih shvatam jer sam isto prošla. Živi ste a niste. Jako je teško kada u jednom momentu osjećate da ne možete da se brinete o sebi, a odrasla ste osoba. Jako je teško kada ne možete otići u toalet, kada ne možete da se obučete ili da jedete, bez tuđe pomoći. Potrebno je mnogo strpljenja i razumijevanja sa obje strane.
Dok vam ovo pisem, plačem. Plačem od tuge i sreće. Jako je teško pogledati nazad i vidjeti gdje ste bili, ali je jako lijepo pogledati naprijed i vidjeti gdje ste sada.
Nastavak na narednoj strani…
