in

ŠEVALA HODŽIĆ: KAKO MI JE MOŽDANI UDAR U 16-TOJ GODINI ŽIVOTA, U POTPUNOSTI PROMIJENIO ŽIVOT

Onaj ko me poznaje, zna da sam već od malih nogu jako tvrdoglava i uporna u svemu. Ukoliko odlučim da nešto uradim ili dobijem, ja to ostvarim. Kada sam neki dan u razgovoru sa svojim prijateljicama rekla da ne znam kako ću napisati „o meni“ dio na blogu, prijateljica koja je sav period bolesti prošla sa mnom kaže „to ti je jako jednostavno, samo napiši da si tvrdgolava i uporna i da ne odustaješ dok nesto ne dobijes“. Eto, sve vam je rekla.

Nakon već dvije sedmice boravka na Klinici, svjesna sam i uz tuđu pomoć pokretna. Moja majka i moj otac koji su moja najveća životna podrška i za koje ne postoji način da se zahvalim za borbu i za razumijevanje, u cijelom ovom periodu oporavka, su htjeli da me iznenade, te deset mojih najbližih prijatelja, pozvali, da me posjete na kliniku.

Šta mislite kako sam se osjećala kada sam ih sve vidjela da su došli ? Pretpotavljam da mislite da mi je drago bilo vidjeti prijatelje i imati njihovu podršku ? Ne. Sasvim suprotno.
Osjećala sam strašnu sramotu. Svi su sa tugom gledali u mene i pokušavali blagim riječima razumijevanja dati svoju podršku.

Mama svima sipa sok u cašu i meni daje jednu čašu sa slamkom, budući da je gutanje i pravilno žvakanje u tom periodu bilo nemoguće. Držim času u ruci, svjesna da će gutanje i pijenje soka pred najbližim prijateljima biti trenutno moje najveće iskušenje. Krenem piti i i u datom momentu motorika gutanja me napušta i sok izlazi i curi sa desne strane mog lica. Svi uskaču u pomoć, a jedino što sam ja željela u tom trenutku jeste da budem sama.

Sva sramota svijeta se skupila u meni u tom trenutku. Svi odlaze a ja ostajem sama svjesna da će to biti dug period oporavka. Tu noć sam sa svojih 16 godina odlučila da neću biti žrtva bolesti koja  me zadesila i da ću dati sve od sebe da se oporavim.
Nikada nemojte podcijeniti niti jedan trenutak u vašem zivotu. Kada vam je najgore, iskorisite taj trenutak i napravite najbolje od situacije.

Uslijedio je jedan jako težak period oporavka. Ako me pitate šta je ono što mi je davalo najviše snage za oporavak ,onda je to vrlo jednostavno za odgovoriti. Vjera u Boga i vjera u sebe! Da bi u bilo čemu uspjeli, bitno je promijeniti vaše gledanje na stvari i stvari će se promijeniti. Znam. Jako je teško promijeniti nešto s čim živite cijeli život a to su vaše misli. Ali iz iskustva vam govorim, kada promijenite svoje misli, promijenit ćete cijeli vaš svijet.

Nakon izlaska iz bolnice i jednog određenog perioda oporavka kući, slijedi još jedno životno iskušenje – srednja škola. Sjećam se, imali smo čaš historije. Svi profesori su bili upućeni da cijelu godinu neću usmeno odgovarati, već da ću, ili kući uraditi neki seminarski rad, ili pismeno, koliko je to moguće, odgovarati.

Međutim, ko je znao da će taj dan doći zamjenski profesor koji nije upućen u moje stanje. Proziva me da odgovaram pred cijelim razredom. Kao svaki tinejdžer, strah od odgovaranje je bio tu, međutim u mom slučaju tu je bio dupli strah. Zašto? Zato što nisam bila u mogućnosti pričati a da riječi budu pravnilno izgovorene. U kabinetu je nastala priča (na moju radost, misleći da me tako kolege neće čuti), te je profesor postavio pitanja. Nakon par sekundi skupljanja snage da odgovorim, desi se upravo ono što sam i očekivala. Ne mogu da pričam,a svaka riječ biva nerazumno odgovorena. Muk i tišina nastaje u razredu. Ali ne, nije to ono što me je dovelo u situaciju da se osjećam sramotno, već riječi kolegice koja pita „a šta to ti glumiš“?.

Znate šta je ona meni učinila u tom momentu? Najveću uslugu na svijetu. Od malena vjerovala u “da ono što te ne ubije, ojača te”. Ne pitajte me kako i otkud mi snaga sa 16 godina da tako razmisljam, jednostavno je tako.

Sada, kada sa 30 godina pogledam iza sebe, vidim da je sve i svako dešavanje iza mene trebalo da se desi. Nemojte misliti da je period od 17 do 30 godine prošao bez zdravstvenih problema. Ali sve je to jedno putovanje koje moramo proći da bi došli do cilja. Da se sve to nije desilo, ja ne bi bila osoba koja sam sada. Ja ne bi bila vjerovanja kojih sam sada i sigurno ne bi imala snagu i volju za životom koju sada imam.

Nakon sedamnaeste godine susrećem se sa raznim zdravstvenim problemima kao što su padavica, hiperinzulnemija i hipoglikemija, loša koncentracija, jaka anemija, trombofilija i još stvari koje su me svačemu naučile.

Pokušajte učiti na vašim iskušenjima i zapamtite, ona će se ponavljati na razne načine dok ne izvučete baš onu pouku iz njih koja će da promijeni vaš život i vaša razmišljanja. Nemojte na njih gledati kao na nešto negativno u vašem životu (znam iz iskustva da ćete samo negativne misli i negativne posljedice sa tim dobiti) već gledajte na njih kao na jednu stepenicu koju morate preći, da bi došli do mjesta gdje želite biti.

Ima jedna divna izreka koja kaze „Ideje koje su mi promijenile život dobila sam čitajući“.

Kroz cijeli taj period oporavka pokušala sam pronaći način kako da ostanem što duže zdrava. Čitajte, čitajte i čitajte, to je moja tajna. Vjerujte u sebe i opet, čitajte. Ne postoji boljeg, jednostavnijeg a i jeftinije doktora od vas. Doktorima prepustite da odrade svoj dio, a vi uradite svoj dio. Nije posao završen onog momenta kada vam doktor propiše tabletu za određene simptome i vi odete kući. Tada posao tek počinje. Budite uporni u svojim nastojanjima da budete zdravi. Svi imamo samo ovo jedno tijelo i u njemu moramo da boravimo čitav život. Zar ne bi bilo lakše da nam naše tijelo služi ,nego da mi njemu služimo?

Nastavak na narednoj strani…

Ševala Lala Hodžić

Written by Ševala Lala Hodžić

Reci mi šta jedeš i reći ću ti ko si!

Kada mi je prijatelj rekao da moram u blogu napisati dio „o meni“ sve što sam u tom trenutku pomislila jeste, „mogu li ikako napisati šta jedem pa će ljudi znati ko sam“.

Naravno, to i nije baš tako. Blog LALA FOOD LAND nastaje iz moje želje da vam upravo otkrijem suprotno,ko sam ja i ko stoji iza tog velikog broja slika hrane koji se nalaze na instagramu.

Oni koji ne znaju, moje ime je Ševala Hodzić. Oficijelno sam rođena 01.10.1988. godine,a drugi put sam se rodila 26.07.2005. godine kada sam nakon moždanog udara, dobila drugu priliku.

Baš kao što svako od nas ima svoju životnu priču i trebao bi je ispričati drugima, ja ću pokušati da vas kroz blog barem djelićem približim mojoj životnoj priči.

Pokušat ću vam kroz recepte približiti, ne samo moju ljubav prema hrani, već i način na koji vi možete sa jednostavnim metodama početi sa zdravom ishranom. Objasnit ću vam sa mog gledišta pojam „zdravog načina života“, te zašto u to ne spada samo hrana i kuhanje.

Neka ovaj blog bude naše tajno/javno mjesto gdje ćemo biti iskreni, biti zabavni, biti zdravi i biti ljubav.

Neka hrana i ljubav bude naš lijek!

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu PravaŽena.com krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@pravazena.com Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal PravaŽena.com nema obavezu postupiti po istim.