in

ZBOG ČEGA IMAMO ODGOVOR NA SVE, OSIM KADA SU U PITANJU NAŠE EMOCIJE?

Boravkom u zapadnim zemljama, spoznala sam da pokazivanje emocija i dijeljenje životnih iskustava sa drugim ljudima ne predstavlja ništa čega bi se osoba trebala stiditi, već nešto što je sasvim u redu podijeliti u razgovoru sa drugim osobama.

Dolaskom u Bosnu, spoznala sam da se o emocijama ne priča, da se drugima ne treba govoriti „kada ti je loše“ jer pobogu mogu ti se na tvojoj „muci naslađivati“, spoznala sam da riječi “volim te, fališ mi, trebaš mi, hvala ti, povrijeđena sam, sviđa ili ne sviđa mi se nešto”, nisu riječi koje trebamo drugima govoriti, već držati za sebe.

Prije par dana sam održala svoju prvu radionicu „foodie tips“ u centru za Transformaciju. Populacija koja je pristustvovala prvoj radnionici jesu osobe od 20-60 godina. Jučer sam bila pozvana na druženje, uljučujuci razogovor i predavanje sa mladim ljudima od 13-18 godina, o zdravim životnim navikama i zdravom načinu ishrane.

Dvije radionice o istoj temi, a za mene dva popuno različita iskustva.

Kroz rad sa ljudima, posebno onima iznad 20 godina, spoznala sam da nerijetko vole da govore o svojim emocijama i svaki put kada ih pitate za to, dobijete jednak odgovor „sve me pitaj, ali u emocije mi ne diraj“.

Smatram, kroz svoje dosadašnje iskustvo, da živimo u državi gdje se godinama emocije ne iznose (pa ni najbližima), stvarajući i upravo zbog toga, širok spektar raznih oboljenja. Ne iznoseći emocije, zadrzavajući ih duboko u sebi, mi zamišljamo da na taj način činimo dobro drugim ljudima.

Prva „foodie tips“ radionica zamišljenja je na način da se upoznam sa učesnicima i objasnim istim da nije samo hrana ta koja mijenja i poboljašava naše zdravlje, već da pozitivno razmišljanje, razgovor o emocijama, pravilno disanje i još mnoštvo stvari, ulazi u taj krug poboljšanja cijelokupnog zdravlja. Očekivala sam aktivnost učesnika nakon što sam ja iznijela svoju životnu priču, da i oni podijele sa mnom svoje iskustvo i svoj način života, odnosno da mi ukažu na svoj KRIPTONIT (ako se sjećate, postoji kod supermena kamen koji ga oslabljuje) kako bi znala gdje su njihove slabe tačke i na koji način mogu raditi na njima.

Jučer sam u razgovoru sa djecom počela predavanje na skoro isti način kao sa odraslima na radionici. Djeca nisu čekala da im postavljam pitanja već su sama počeli interakciju i razgovor sa mnom o svemu. Kada kažem o svemu, mislim o svemu.

Pitanje koje je učesnicima radionice „foodie tips“ najteže palo da odogovore jeste: „navedite 3 stvari za koje ste danas zahvalni“, dok su djeca na predavanju dala odgovore od kojih sam i ja ostala bez riječi. Jedna djevojčica je rekla da „je zahvalna za vodu koju imamo, jer je svjesna koliko ima ljudi na svijetu koji nemaju pristup čistoj vodi“. Učesnici prve radionice su uglavnom odrasle osobe koje već imaju određenih zdravstvenih problema (ili njihovi bliži) i kojima je cilj spoznati nešto o zdravoj ishrani radi ozdravljenja ili uspostavljanja zdravoj načina ishrane općenito, dok su učesnici drugog predavanja zdrava djeca koja su otovorenog uma za primanje novih infomacija.

Na pitanje „zašto se ne hraniš zdravo“ većina učesnika prve radionice krivi vrijeme ili nedovoljno znanja o pravnilnoj ishrani. Djeca nikoga ne krive. Odgovor jedne djevojčice na pitanje „zašto se ne hraniš zdravo“ jeste, „kako ću se hraniti zdravo kad meni mama napravi pitu da jedem i to moram pojesti“. Odogovor većine djece na pitanje „zašto pojedeš čokoladicu na velikom odmoru“ je bio isti „jer to moji drugari rade“,a na pitanje „hraniš li se zdravo kući“ odogovor je uglavnom bio da je to nemoguće, jer se niko od ukućana ne hrani zdravo.

Odrastanjem dobijamo infomacije sa raznih strana, pohranujući ih u svoj moždani sistem. Kako godine prolaze i kako smo stalno na opciji „autopilot“ ne spoznajemo da naš stav o nekim stvarima i nije zapravo naš stav, već da iskustvo, ponašanje, odogovor na određene situacije, jeste samo ono što smo pohranili i naučili od naših roditelja i naše okoline. Koliko puta se samo nađete u situaciji da odreagujete na određeni način kao što su to radili vaši roditelji, iako u podsvjesti znate da to možda i nije najbolji način?

Djeca koja su učetvovala na predavanju su bila otovorenog uma, spremna za primanje novih infomacija, spremni da saslušaju, da pitaju i da pričaju o svojim emocijama. U godinama su kada nemaju unaprijed izgrađen stav o stvarima. Ako nešto ne znaju-oni pitaju, a ako nešto znaju-oni opet pitaju.

Njihov pristup zdravoj ishrani ne proizilazi iz opravdanja poput „nemam vremena“,“ne znam dovoljno“,“ne volim“, „ne mogu“. Njihov pristup ishrani i zdravom razmišljanju je takav da su spremni napraviti promijene na sebi koje će ih dovesti do njihovog cilja.

Kroz razgovor sa djecom spoznala sam da treba što više raditi sa njima kroz edukaciju na način da oni sami izgrade stav o određenim stvarima, a ne nametati im naše stavove.
Nemojte se stiditi nekome reći da vas je povrijedio, da nekoga volite, ili da imate problem koji ne možete sami da riješite. Život je ljepši ako naše priče dijelimo sa drugima, i niko ne može iskoristi vaše emocije protiv vas, ukoliko mu vi to ne dopusitite. Učite svoje djecu da budu iskrena, da budu radoznala, da žive život ,a ne da njih život živi.

Kažu da ne dobijem upustvo za upotrebu prilikom rođenja. Ja ne mislim tako. Svaki dan gdje učinimo jednu grešku je zapravo uputa kako da je više ne činimo. Ako vas je zabolio stomak od neke namirnice, sigurna sam da je već sutra nećete konzumirati.

Da bi uspostavili balans u svom životu i povratili svoje zdravlje ne možete sav fokus staviti samo na hranu. Sve je to jedan veliki krug koji se jedino može zaokružiti ako povežete sve strane zajedno.

Budimo ljubav i pričajmo jezikom hrane.

Pročitajte i ostale tekstove na blogu LALA FOOD LAND.

Ševala Lala Hodžić

Written by Ševala Lala Hodžić

Reci mi šta jedeš i reći ću ti ko si!

Kada mi je prijatelj rekao da moram u blogu napisati dio „o meni“ sve što sam u tom trenutku pomislila jeste, „mogu li ikako napisati šta jedem pa će ljudi znati ko sam“.

Naravno, to i nije baš tako. Blog LALA FOOD LAND nastaje iz moje želje da vam upravo otkrijem suprotno,ko sam ja i ko stoji iza tog velikog broja slika hrane koji se nalaze na instagramu.

Oni koji ne znaju, moje ime je Ševala Hodzić. Oficijelno sam rođena 01.10.1988. godine,a drugi put sam se rodila 26.07.2005. godine kada sam nakon moždanog udara, dobila drugu priliku.

Baš kao što svako od nas ima svoju životnu priču i trebao bi je ispričati drugima, ja ću pokušati da vas kroz blog barem djelićem približim mojoj životnoj priči.

Pokušat ću vam kroz recepte približiti, ne samo moju ljubav prema hrani, već i način na koji vi možete sa jednostavnim metodama početi sa zdravom ishranom. Objasnit ću vam sa mog gledišta pojam „zdravog načina života“, te zašto u to ne spada samo hrana i kuhanje.

Neka ovaj blog bude naše tajno/javno mjesto gdje ćemo biti iskreni, biti zabavni, biti zdravi i biti ljubav.

Neka hrana i ljubav bude naš lijek!

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu PravaŽena.com krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@pravazena.com Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal PravaŽena.com nema obavezu postupiti po istim.